Roman Đuranović
27.11.2002
Slikarstvo Romana Đuranovića su u ranoj fazi bili gotovo dvodimenzionalni urbani prostori
fikcije sa karikaturalnim likovima u nepredvidivim situacijama i atmosferom neobične
teatralnosti. Bila su to platna humornog i ironičnog duha, žanr scene jasnog narativnog iskaza
na urbanoj pozornici, bez određenih koordinati. Likovi su zaticani u nekoj lapidarnoj uzaludnosti
ili prostodušnoj opčinjenosti pukim poziranjem. Svaki novi otisak neke praznine ili
nepripremljenosti za svoju veliku rolu na sceni . Postupno Đuranović ih uvodi u osmišljenu priču
sa urbanih prostora, prepoznatljivih po znacima i parolama univerzalnog karaktera. Akteri
ostaju isti – mijenja se samo oblik uzaludnosti. Jednostavnije rečeno slikar ide na uvećani detalj,
ili smanjenje personaža, što donosi više psihološke zahtjevnosti uz mogućnost da se pedantnije
"skenira" urbanizirajuća scena . Zaštitni znak i kopča narativnosti postaje pas ( odnosno
kombinacija ajkule i psa ) , negdje kao figurina ili ravnodušni posmatrač, a negdje kao učesnik .
On stoji kao energetski amblem, posebno pejzažnim partijama, čija znakovnost ima sakralni
karakter . Kulisa je jednostavnna sa akcentima neizbježne grafije, koja se u nekim slučajevima
modifikuje u drugu poruku ( Nenadmašiv osjećaj). Scene su uglavnom bez komentara i
opterećenja, a tamo gdje ga ima postavljen je kao grafički elemenat slike i dodatni kontrast
svježeg kolorita i umišljenosti predstavljenih aktera . Figure su modelovane osjećajnim plohama
koje potenciraju karikaturalnost, a fabula je svedena na kratko , lucidno zapažanje. Ljudska
običnost koja hoće divljenje (kroz drečavu kravatu, urbanu odjevenost ili tinedžerske gestove i
ljubavne poze) zatiče se na ovim slikama u suštoj elementarnosti, kao lako kazan doživljaj,
jednostavno do lapidarnosti . I sve je u toj funkciji, od kolorita kompozicije i transformacije
pejzaža i urbanih prostora do izgleda scene koja podliježe samo zakonima nužnosti kazivanja.
Taj "zapušteni" , ili neobavezujući odnos prema logičnom izgledu, ili uobičajenom viđenju
stvarnosti je jedina likovna sintaksa koja može definisati mentalnost koju prepoznajemo.
Kroz Đuranovićev atelje likovi prolaze kao kroz salu za autopsiju gdje majstor drži "čas
anatomije " otkriva suštinu finim postupkom i vraća je u čovjekoliki oblik. I mi ih srijećemo
svakodnevno. Zato se može govoriti prije da je ovo oslobađanje od tih ličnih otkrića i o realnosti
ovih slika nego o nekom iskrivljenom viđenju. U određenom smislu ove slike imaju i veze sa
ukusom "naive". Na prvi pogled, može se pomisliti da imaju pretke i u američkim stvaraocima
šezdesetih, ali samo opredeljenjem za urabnost. U jednom slučaju ( Pop Art) Đuranović se
koristi i postmodernističkim citatom postavljajući čuvenu Merilin Monro Endi Vorhola ( Andy
Worhol) u pozadini karakteristične scene. Pop artu ga približava upotreba grafije i mjestimično ,
duh modernog dizajna. Ali suštini, to je globalna sintaksa za autentične ispise .

U savremenoj crnogorskoj umjetnosti ovo slikarstvo je novi nagovještaj velikog djela,
nezaobilaznog i u njenim najelitnijim selekcijama.

Mladen Lompar , akademik DANU

Sonja Đuranović

KAKTUSI SU SADA LALE
Život Vam vrati ono što mu date. Tako je i u umjetnosti. Kada se iz
svakog atoma bića jednog slikara izvuče energija, platna dobijaju svoje
živote. Dobroj umjetnosti ne trebaju riječi, objašnjenja, konotacije i
rasprave. Dobra umjetnost se osjeća, ćuteći, posmatrajući, žmureći,
upijajući. Stoga su ove moje riječe ovdje suvišne, ali red je da stoje.
Ne treba mnogo da se zaključi da je Sonja slikarka muške snage koja
se vidi u čvrstim potezima i jasnim linijama, punim bojama; ženska senzualnost
se osjeća kroz odabir motiva i kolorita iz dječje mašte jer uprkos
godinama rada, iskustva i talenta nije dozvolila da išta racionalno i
„odraslo” ukalja njenu slikarsku imaginaciju. Sve na njenim platnima je
veselo, živahno, raskošno, potpuno opčinjavajuće. Pogledajte taj cvijet.
Zagledajte se u njega i shvatićete da osjećate njegov miris. Okrenite se
tamo, osjetićete dašak vjetra koji kao da dolazi sa cvjetnog polja. Gledala
sam platna i osjećala ukus sladoleda od jagoda na vrhu jezika. I ja
sam čula tu muziku. Ne, to ne sviraju i ne mirišu slike, to Sonja isijava
iz njih.
Sonjini kaktusi sada su lale, velike i raskošne. Cvijeće, sveprisutni motiv
na svakom platnu, šapuće Vam neku novu priču. Sitne spirale koje šaraju
platno sviraju muziku Sonjinog poteza četkicom. Okom izvanrednog
koloriste i četkicom izuzetnog virtuoza, slaže print na print, i prevari
Vas, kao pravi čarobnjak, navede Vas, da pomislite da su jednostavna.
Velike bojene plohe oku učine sliku jednostavnom. Sitni detalji počnu da
„komplikuju” ravnotežu kada se slici približimo. Jedna šara, ponovljena
beskonačno puta unutar jedne cjeline korespondira sa sličnom šarom
unutar druge. Svi detalji, boje, linije, oblici se međusobno dopunjuju i
time stvaraju izuzetnu optičko-kolorističku senzaciju. U njenim slikama
pozadina, predmet i detalji ravnopravno su važni. Oko voli Sonjinu sliku.
Ono se u njoj rastopi, svojevoljno izgubi i luta.
Dvodimenzionalnost, koja se iznova srijeće na ovim platnima upućuje
na naivnost, na imaginaciju jednog genija koji u svijetu „velikih riječi i
dijela”, obećanja, prevara i ozbiljnih tema, priča o ljepoti ovozemaljskog
i veličanstvenosti života oličenog u jednom cvijetu. Sonja bira jake boje
koje svojom punoćom na platnu stvaraju osjećaj beskonačne radosti.
Njene boje, po kojima je postala prepoznatljiva, nose simboliku i asociraju
na vedro nebo, zelenu, tek pokošenu travu, sunce u zenitu, tek
procvjetale pupoljke najraznovrsnijih i najspecifičnijih cvjetova…
Serijom kolaža umjetnica je jednom vrstom destrukcije stvorila novi svijet.
Režući svoje akvarele u prepoznatljive oblike sopstvenih kaktusa
ona potčitava i reprodukuje samu sebe. Kolaži, iako formom liče, toliko
su zasebni i jedinstveni, jer kombinacijom šara, detalja i koloritom stvaraju

nove imaginarne prostore i asociraju na različito.
Ponekad, Sonja očisti platno, samo da bi iz njega nikli novi, tanki i visoki
cvjetovi, ponosno uzvišeni i nikada isti. Isprskani bojama, kao konfetama,
izlivaju ogromnu životnu radost. Sitni umetnuti simboli na vrhovima
stabljike kao što su krune, oči, krugovi, tu su da Vam kažu, svaki je
cvijet svijet za sebe, zajedno su bašta a Ona je Sve.
Dati cijeloga sebe, a ostati zauvijek svoj. To je Sonjina umjetnost.

Anja Marković
istoričarka umjetnosti